Tekuća izložba Misterija tela, kao nova postavka dela srpske likovne umetnosti XX i XXI veka u Palati umetnosti Madlena, posvećena je umetničkom doživljaju i vizuelnoj predstavi tela. Na izložbi, koncipiranoj prema ideji gospođe Madlene Zepter, predstavljeno je oko 60 umetničkih dela, uglavnom nastalih u drugoj polovini XX veka, sa dominantnom temom ženskog akta ili poluakta. Većinom su u pitanju slike, mada su zastupljene su i skulpture, crteži i grafike, a autori su naši renomirani umetnici, među kojima su Ljubica – Cuca Sokić, Olja Ivanjicki, Ljuba Popović, Vladimir Veličković, Mladen Josić, Miloš Šobajić, Boža Ilić…
Akt je prvobitno bio sinonim za stav ili pokret nagog tela, dok se danas uglavnom odnosi na sliku nage figure, muške ili ženske. U slikarstvu, nago telo je bilo stalno prisutna tema, koju su neretko pratile kontroverze i rasprave. U početku su u pitanju bili prikazi raznih božanstava, uglavnom antičkih, heroina, biblijskih figura (Adama i Eve), te različite alegorije i personifikacije. Tek pred kraj 19. veka jenjava potreba za nametnutom temom kao opravdanjem, te nago ljudsko telo postepeno biva oslobođeno mitološko-religijskog narativa. Aktovi u srpskoj umetnosti XX i XXI veka predstavljaju vizuelnu hroniku jedne epohe, tako da reprezentacija tela savremenih umetnika često reflektuje odraz sopstvenog, ali i kolektivnog rodnog ili polnog identiteta. Izložene kompozicije odražavaju teme kojima se preispituje vlastita seksualnost, rodne pozicije i osećanja, ali se i postavljaju pitanja umetničke i ljudske slobode i slobodoumnosti koja nisu nužno morala imati veze sa ličnim stavom. Umetnici smelo zaokružuju priču o identitetima, uz podsećanje da je razumevanje različitosti neophodan preduslov za život u boljoj stvarnosti.
Akt kao motiv kroz istoriju srpske umetnosti postaje sve prisutniji tokom XX veka, prateći evropske tendencije i likovne kulturne preokupacije. Dok su početkom XX veka umetnici bili skloniji klasičnom realizmu, od druge polovine prošlog veka pa do danas razvijaju se avangardni, konceptualni i multimedijalni izrazi. Krajem šezdesetih i sedamdesetih godina, pripadnici pokreta Medijaladekonstruišu klasični akt (ženski i muški), preispitujući ljudsko telo kroz prizmu fantastike i ironije. Tako, na tekućoj izložbi Misterija tela vidimo radove autora različitih generacija, među kojima je i nekolicina onih koji su pripadali Medijali: Olja Ivanjicki, Vladimir Veličković, Ljuba Popović, Siniša Vuković.
Ljubomir – Ljuba Popović: Na izložbi je predstavljen platnom Iskušenje, posle (1988/89). Kao član Medijale, Ljuba Popović je smatrao slikarstvo erotskim činom, u smislu da umetnost mora biti čulna i životna, a ne samo konceptualna. Bio je jedan od najprefinjenijih esteta na našoj sceni XX veka, umetnički blizak slikaru simbolisti Gistavu Morou, a njegova dela predstavljena su u najboljim izdanjima umetnosti simbolizma. Kao izuzetan kolorista, za razliku od ostalih modernista posvećivao je posebnu pažnju mikroplanu slike, atomizujući detalje, sa ciljem što preciznijeg izraza. Za razliku od ostalih pripadnika Medijale, Popović nije voleo da ga doživljavaju kao slikara fantastike, već je cenio estetiku neonadrealizma (koju je čak i Salvador Dali hvalio), magičnog realizama i metafizičkog slikarstva. Osim što važi za jednog od najznačajnijih slikara XX veka, bio je i veliki poznavalac filma, književnosti i stripa.
Vladimir Veličković: Prisutan na izložbi crtežom Izlaz (1993), snažne simbolike i prepoznatljivog Veličkovićevog stila, nastalim prema seriji slika u ulju iz njegovog „pitoresknog korpusa“. Crtežom dominira crna boja, potezi su siloviti, sa oštrim linijama koje podsećaju na bakropisne urezane poteze. Figura je u pokretu, u grču koji izražava unutrašnju borbu. Izlaz se može tumačiti kao metafora bekstva, oslobađanja ili suočavanja sa granicama fizičkog i psihološkog prostora.
Na slici Horoskop (1988) Božidara Damjanovskog, simetrične kompozicije, prikazan je torzo muškaraca sa jednom ispruženom rukom. Očigledna je inspirisanost „Vitruvijevim čovekom“, poznatim crtežom muške figure u krugu Leonarda da Vinčija. Oblik figure je delimičan, nepotpun, a ova namerna nedovršenost poziva gledaoca da mentalno „upotpuni“ sliku. Damjanovski koristi prigušenu, zemljanu paletu, s povremenim naletima ultramarina i neboplave boje. Prisustvo geometrijskih oblika, nedovršeni (zodijački) krug sa simbolima astroloških znakova i fragmenti lukova ispunjeni zvezdanim sazvežđima (konstelacijama) odražavaju harmoniju kosmosa.
Miodrag Rogić: Aktovi Miodraga Rogića (1993) kroz čiste, gestikulirane linije na hromatski ispunjenoj pozadini teže tome da formu približe suštini. Njegov pristup često redukuje figure i nameštaj (fotelju) na osnovne geometrijske oblike, kroz međuigru volumena i svetlosti, karakterističnu za njegovu kasniju karijeru u printu. Rogićev umetnički stil je mešavina geometrijske figuracije i gestikularnog minimalizma, karakterističnog za tradiciju štamparstva i modernističkog crteža. Rogić često pročišćava figure – posebno aktove (takođe portrete i mrtvu prirodu) – sve do elementarnih geometrijskih oblika, čime otvara prostor za prikaz suštinske strukture. Prema rečima kritičara, njegov akt asketski je pročišćen od suvišnih detalja, racionalno obeleženom čistom linijom, volumenom i svetlošću, stvarajući unutrašnji sklad i harmoniju koji akt uzdižu do lično kreiranog mita, a ne do puke reprezentacije.
Siniša Vuković: Kao pristalica metafizičke figuracije, Siniša Vuković, inače jedan od osnivača grupe Medijala, zastupao je novi vizuelni jezik sastavljen od nadrealističkih motiva, apstraktne geometrije i metafizičkih preispitivanja. Njegove slike često evociraju prizore koji podsećaju na snove. Izložena slika Devojka u šeširu sa korpom grožđa predstavlja sedeći poluakt mlade žene koja drži korpu sa grožđem. Slika je rađena u maniru Gogenovih Tahićanki, što nije bio tipičan izraz Vukovićevog stvaralaštva.
Olja Ivanjicki: Kao pripadnica grupe Medijala, Olja Ivanjicki je svoje umetničko uporište pronašla u fantastici, magiji i istoriji, viđenoj kroz prizmu ličnog senzibiliteta. Izložena slika je savremeni, modifikovani prikaz religioznog sadržaja: Sveti Sebastijan, hrišćanski svetac i mučenik koji je umro za vreme Dioklecijanovog progona hrišćana u 3. veku, u interpretaciji slikarke takođe je vezan za stub, čime se aludira na ranohrišćansku estetiku, ali njegovo izmučeno telo nije probodeno strelama već je u njega upereno geometrijski stilizovano crno koplje. U pozadini se nazire još jedna muška figura, oslobođena, koja opravdava naziv slike: Dva Sebastijana. Zanimljivo je da je slika nastala 1968. godine, u vreme vladajuće komunističke ideologije, kada su se asocijacije na religijske teme smatrale politički provokativnim.
U opusu Mladena Josića prisutne su brojne slike aktova i poluaktova po kojima se mogu jasno definisati različite faze njegovog stvaralaštva. U ranim radovima, nastalim dvadesetih godina dvadesetog veka, figure su date u precizno realističnom maniru, skladnih proporcija, kao što se vidi na slici Mali Adam. S vremenom, njegov stil se menja i tokom pedesetih godina postaje više impresionistički, što je očigledno na prikazima dva ženska poluakta.
Slikar Boža Ilić svoj autentični izraz pronašao je u tehnici ulja. Slika sa dva akta mladih žena (Ležeći akt) nastala je osamdesetih godina prošlog veka. U kolorističkom istraživanju Bože Ilića primetna je sklonost tehnici kloazonizma, odnosno korišćenju debelih crnih linija kojima se izvlače konture predmeta ili tela.
Kao slikarka naklonjena apstraktnom misaonom konceptu, Ljubica – Cuca Sokić istraživala je ženski oblik s poetskom introspekcijom. Njen pristup ljudskoj (prevashodno ženskoj) figuri pre svega je intimistički, fokusiran na atmosferu, delikatnu liniju i emociju. Crteži tušem, sa temom ženskog akta, pokazuju da se Ljubica – Cuca Sokić kontinuirano bavila tim motivom, ali za razliku od svojih drugih tematskih celina aktove nije izlagala kao dela koja će o njoj formirati predstavu u javnosti.
Miloš Šobajić pripada stilu dramatičnog slikarskog ekspresionizma, a u svom opusu posebno je fokusiran na figurativni pristup. Upotreba intenzivnih boja, dinamičnih poteza i simboličkih motiva predstavlja srž njegovog izraza. U svojim kompozicijama često kombinuje balkanske teme i evropski modernizam. Figura Miloša Šobajića često je nosilac emotivne i filozofske naracije. Iako se nije bavio klasičnim aktom kao primarnom temom, njegovi prikazi ljudskog tela odlikuju se stilizacijom i naglašenom teksturom, pri čemu nage figure simbolizuju univerzalne teme životne borbe i prolaznosti. Na izloženoj Šobajićevoj slici Panika iz 1971. godine, centralno mesto u kompoziciji pripada ljudskoj figuri sa izduženim ekstremitetima, izobličenog tela, sa rukama i nogama podignutim u nemoćnom gestu, dok pozadina pulsira u fragmentiranim mrljama boje. Izobličena figura svedoči o unutrašnjim nemirima i osećanju ugroženosti. Delo reflektuje Šobajićevu ličnu poziciju „na pragu“ novog umetničkog pogleda, između beogradskog akademizma i pariskog ekspresionizma (slika je nastala neposredno pred njegovo iseljenje i odlazak u Pariz). Panika je jedna od retkih slika iz poslednjeg beogradskog perioda koja u potpunosti predskazuje Šobajićevu kasniju figurativnu ekspresiju koja je bila karakteristična za njegovo stvaralaštvo u Parizu. Dinamički potezi i jak koloritni kontrast postaju konstantni elementi njegovog simboličkog vokabulara u narednim periodima.
Vasilije – Vasa Dolovački u delu Vreme teskobe spaja intimistički kolorizam i naglašenu emotivnost. Upotrebljava tople tonove, uglavnom oker i zemljane, dok senke stvaraju osećaj napetosti i nelagode. Kompozicija je uravnotežena, ali kroz raskošni kolorit i kontraste autentično prenosi stanje teskobe i unutrašnje borbe. Njegov slikarski izraz karakteriše topla paleta sa akcentima zlatnog opala. Meka, eterična osvetljenja kreiraju atmosferu intimnosti, dok se tonska slivenost i drhtave senke stapaju s pigmentom koji kao da pulsira na površini platna. Intimistički pristup i sklonost ka „poetici malih stvari“ čine ga autentičnim pesnikom kolorita, a njegova dela odišu mirnim romantizmom bez idealizacije.
Marko Crnobrnja umetnik je koji se izražava različitim materijalima i njihovim kombinacijama. Iako u poslednje vreme mnogo radi sa čelikom, drvo ostaje njegov prioritetni medijum – u njemu prepoznaje arhetipsku vitalnost, uvek izazovnu ideju o skulpturi kao nesavršenoj starinskoj igrački. Drvo je medijum za sve slobodnije izražavanje, na njemu interveniše drugim materijalima i bojom, kojom potencira strukturalnost, niveliše idejnu i vizuelnu efektnost. Na izložbi je predstavljena skulptura Puna kesa, iz ciklusa „Rđava posla“ iz 2019. godine, prostorna kompozicija od čelika i drveta, gde je muška figura u službeničkom odelu naglavačke postavljena iznad potrošačke torbe, potvrđujući status savremenog čoveka usisanog u hiperkonzumentski ponor.
Telo jeste jedan od nosećih indikatora epohe. Njegova predstava je ogledalo sveta, ogledalo kroz koje se prelamaju politika, ideologija, religija, istorija, nauka, polni i rodni aspekti, rituali privatnog života… Treći milenijum započinje u znaku novih, veoma provokativnih paradigmi. Granica između virtuelnog i stvarnog sve je maglovitija, a multimedijalni pristupi ovekovečuju nagost preko fotografija i digitalne umetnosti, kombinujući akt i modernu estetiku.