Od samog njenog nastanka, preko kasnijeg razvoja i ekspanzije, naivnu umetnost pratila su oprečna shvatanja u vezi s terminom naiva. Čitav niz naziva koristio se da označi oblasti naivne umetnosti: izvorna, samouka, narodna, popularna, primitivna. Njeni protagonisti nazivani su slikarima čistog srca, instinktivnim slikarima, laičkim slikarima, popularnim umetnicima realnosti, i slično. Značenje izraza naiva u ovom kontekstu ukazuje, pre svega, na čistotu, spontanost, neposrednost, čednost i iskrenost likovnog jezika i stvaralačke motivacije, te na toplinu i punoću emocije umetnika koji su izabrali takav način izražavanja.
Naivna umetnost je autonomna oblast, koja egzistira nezavisno od jasno određenih odlika stila i umetničkog obrazovanja, podrazumevajući nekonvencionalne, samosvojne stvaralačke izraze nesumnjivih likovnih kvaliteta. Tematski okviri naivne umetnosti obuhvataju predstave svakodnevice, sećanja, rituala, mitova, konkretnih doživljaja ili snova, vizija i mašte, a s obzirom na neospornu autentičnost i visok likovni kvalitet, naivna umetnost smatra se ravnopravnom savremenoj umetnosti, bez obzira što je reč je slikarima neakademskog umetničkog obrazovanja.
Ovaj jedinstveni oblik umetničkog izražavanja prisutan je u različitim delovima sveta, a kod nas se pojava i razvoj naivne umetnosti vezuje za različite oblasti jugoslovenskog prostora krajem tridesetih godina prošlog veka, gde se skoro istovremeno pojavljuju samouki umetnici koji kičicom neposredno i iskreno saopštavaju svoje preokupacije i životne istine o svetu koji ih okružuje. Vodeći umetnički centri formiraju se tako u podravskom selu Hlebine, u Hrvatskoj, pomoravskom Opariću i banatskoj Kovačici. Samouko slikarstvo u Kovačici odnosi se na kreativni rad pre svega slovačkog stanovništva.
U Palati umetnosti Madlena otvorena je izložba slika koja obuhvata različite stilske grupacije naive. U obilju izloženih dela najviše je onih iz likovnog opusa naivaca iz Kovačice, zatim umetnika iz podravskih predela (Hlebina i okoline iz Hrvatske) i ostalih pripadnika tog umetničkog pravca. Sama postavka broji više od 60 slika poteklih od 40 autora, među kojima su svetski poznati umetnici Zuzana Halupova, Janoš Mesaroš, Sava Stojkov, Eva Husarikova, Martin Jonaš, Josip Generalić, Ivan Rabuzin i mnogi drugi čija maštovita slikarska rešenja, različite tehnike i smeli kolorit impresioniraju posetioce izložbe.
Postavka izložbe Moja naiva nalazi se pored bazena, u jedinstvenom prostoru, a koncipirana je hronološki, tako što su na početku izložene slike iz prvog perioda naivne umetnosti Kovačice, perioda koji pripada muškim rodonačelnicima pravca Martinu Paluški, Janu Knjazovicu i Martinu Jonašu. Bogatim spektrom boja preuzetih iz prirode i s narodnih nošnji, ovi umetnici oslikavali su prizore iz života seljaka, akcentujući njegove različite aspekte. Tako je, recimo, u likovnom govoru Martina Jonaša karakteristična predstava ljudske figure: ona je najčešće u prvom planu, dominantna i izrazito disproporcionalna u odnosu na pozadinu, što je izraz promišljene slikarske filozofije. Jonaš svoje aktere na platnu slika, ili pak crta, sa malom glavom i predimenzioniranim rukama i nogama, naglašavajući time težački rad seljaka. Ovakav način modelovanja figure daje pečat njegovom celokupnom stvaralaštvu, po kojem je prepoznatljiv i autentičan. Simbolika hipertrofiranih ekstremiteta slikaru je donela slavu svetskih razmera, a način takvog oslikavanja možemo videti u izloženim slikama „Na pojilu“ i „Čovek i žena“. S obzirom na činjenicu da su posleratne vlasti blagonaklono gledale na umetnost koja doslovno dolazi iz naroda, naiva dobija na značaju i doživljava procvat šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka. Te godine stoga predstavljaju „zlatno doba naive“, vreme pune ekspanzije i sve šire popularnosti ne samo u našim već i u svetskim okvirima. Upravo tada (sredinom šezdesetih), novu svežinu u ovaj pravac unose dve žene, Zuzana Halupova i Eva Husarikova, obe svetski poznate i uvažene. Zuzana Halupova u svojim slikama stvara svet pun dece; deca su jedna od osnovnih tema u njenom stvaralaštvu i najčešći centralni motiv. U naglašavanju tog motiva ona neretko ide tako daleko da čak i odrasle muškarce slika kao decu sa brkovima. Žene na njenim slikama uvek su, u svakoj prilici i bez obzira na događanje koje umetnički opisuje, u slovačkoj narodnoj nošnji. Osim dece, motivi koje Zuzana Halupova preferira jesu zimski pejzaži, kao i Evangelistička crkva u Kovačici, što možemo videti na njenoj slici „Zimske čarolije“ izloženoj na ovoj postavci.
Umetnička iskra iz Kovačice proširila se i na okolna mesta. Tako je, na primer, u porodici banatskih Slovaka u Novom Bečeju rođen veliki slikar naive Janoš Mesaroš. U slikarstvu Janoša Mesaroša permanentno egzistira simbolična tema konja, naslikanih sa motivima fantastike. Izvori inspiracije fantastičnih motiva u delima naivnih umetnika pre svega su bogato narodno predanje, magijski i ritualni obredi pamćeni iz prošlosti, mitovi, legende i bajke. Slikarsko predstavljanje konja, te plemenite životinje koja nije samo sadrug i pomagač u ljudskim poslovima već i simbol vitalizma i snage, čest je motiv u istoriji umetnosti odvajkada, a naivni umetnici tome su dali nemali doprinos. Pored Janoša Mesaroša, i slikar Pavel Cicka je ceo jedan ciklus posvetio upravo ovom motivu. Njegovi konji oličenje su snage, elegancije proporcija, moći i lepote, kao što se vidi na slici „Nakupac konja“. I Pavel Hajko tokom svog celokupnog slikarskog rada najviše se vezuje za animalističke motive. Dugo je predmet njegovog slikarskog interesovanja bila večita borba između lisice i petla, da bi se potom predstava petla iskristalisala kao lajtmotiv i zaštitni znak njegovog stvaralaštva. Na platnu „Svitanje“ slika ga u svoj njegovoj raznobojnoj lepoti, sa primesama ornamentike.
Veliki broj autora, tzv. zavičajnih hroničara, slika idealizovane pejzaže šumskih predela, livada, oranica, brežuljaka, vinograda, ali i dvorišta kuća i unutrašnjosti doma, te živopisne žanr-scene iz života i tradicije rodnog kraja. U delima autora kod kojih pre svega preovladava fascinacija zavičajnim predelima (poput Milana Rašića), nalazimo vinjete sažetih figurativnih scena raspoređenih u dominantnom pejzažu. Posebno se izdvajaju slike većeg formata Janka Brašića i Dušana Jevtovića, preplavljene mnoštvom figura uhvaćenih u dinamičnim kretnjama. Mnoštvo figura na jednom mestu karakteristično je, takođe, za slike Dese Petrov Morar, što je evidentno na njenoj slici „Crepajačka fijakerijada“, dok se na slici iste autorke „Idvorički božićni konjanici“ primećuje poseban način slikanja zime, sa tačkasto naglašenim pahuljama. Umetnici ovakve narative, individualno doživljene, snagom lične kreativnosti i imaginacije transformišu u sasvim drugačiju, likovnu realnost umetničkog dela. Intuitivno otkrivajući velike istine o redu i poretku pojava u prirodi, umetnici naive pronalaze elemente pejzaža koji ih fasciniraju, nagonski prepoznajući kolorit kao jednu od najmoćnijih kreativnih sila. Pored palete boja inspirisanih prirodom, u varijacijama od intenzivnih do pastelnih tonova, umetnici u slikama uvode nijanse ljubičaste, ružičaste, terakote i narandžaste, prenoseći atmosferu jarke popodnevne ili jutarnje svetlosti. Ondrej Pilh u jarkocrvenom tonalitetu užarenog neba, veoma vešto i dopadljivo prikazuje teme ribolova i pecanja.
Portret kao slikarski motiv takođe zauzima posebno mesto u slikarskoj ikonografiji naivne umetnosti. Inspiraciju za ovaj aspekt slikarstva umetnici naive uglavnom nalaze u neposrednom okruženju. Najčešće su u pitanju simbolično uopštene, svedene forme ženskih i muških figura u tradicionalnim nošnjama, naglašenih kontura i stilizovanih crta lica, ali s izrazitom monumentalnošću i čvrstinom oblika koji metaforično saopštavaju da je reč o dostojanstvenim, vrednim ženama i muškarcima, koji se spremno i bez roptanja hvataju ukoštac s prirodom, ostajući pritom osetljivi na lepotu i životne radosti. Takva poruka očigledna je, recimo, na slici „Gajdaš“ Save Stojkova.
Arhitektonski objekti veoma retko se javljaju kao lajtmotiv na platnima naivaca. Prikaz seoske crkve, prepoznatljive po svom tornju, u krajnjoj liniji mogao bi se podvesti pod ideju pozadinskog lajtmotiva, jer ga relativno često srećemo na slikama mnogih umetnika (Zuzane Halupove, Pavela Cicke, Dese Petrov Morar…). Međutim, i pored činjenice da je u manjoj meri zastupljen u naivnoj umetnosti, motiv urbanog pejzaža se javlja kao posebno zanimljiv i upečatljiv. Kao ključni protagonista ove tematike izdvaja se Emerik Feješ, koji je samo na osnovu crnobelih razglednica stvorio očaravajući svet blistavih gradova iz sopstvene mašte. Na izloženim slikama „Tvrđava“ i „Beograd, Narodno pozorište“, vidimo da osim za naivu neuobičajene tematike koristi i drugačiju tehniku – temperu i gvaš na papiru.
Od slikarskih tehnika, u umetničkom stvaranju najviše je zastupljena tehnika ulja na platnu, ili akril, kojom slikaju svi slikari. Pastelom najčešće slika Janoš Mesaroš, a ponekad i Marija Hlavati. Svega nekoliko njih se u svojoj slikarskoj karijeri oprobalo u slikanju na staklu, a najveštiji u tehnici slikanja uljem na staklu svakako je Drago Terzić, o čemu svedoči i njegova slika „Nebeski suncokret“. Ova tehnika slikanja najzastupljenija je u njegovoj umetničkoj ikonografiji. Tehnici slikanja na staklu više su bili okrenuti hrvatski slikari iz takozvane Hlebinske škole.
Osnivanje Hlebinske škole vezuje se za akademskog slikara Krsta Hegedušića, potonjeg pariskog đaka i profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, koji je oko 1930. godine u Hlebinama (selo u podravskoj oblasti) učio seljake slikarstvu. U pitanju je bio svojevrsni eksperiment, sproveden s željom da se provere neke pretpostavke koje se odnose na narodnu izvornu umetnost, ali i na vlastitu slikarsku koncepciju, a rezultati tog eksperimenta bili su neočekivano plodonosni i umetnički dalekosežni. Kako se Hegedušićev način rada uglavnom oslanjao na slikanje temperom po staklu, meštani Hlebina su ga prihvatili, jednako kao i tehniku koju je koristio. Pojam Hlebinske škole podrazumeva radove tri generacije autora koji su, bez akademskog obrazovanja i uglavnom seljačkog porekla iz sela Hlebine i bliže okoline, srodni ne samo po tehnici umetničkog oslikavanja stakla već i po stilu, odnosno pristupu likovnom problemu. Hlebinska slikarska škola oživela je ovu staru likovnu tehniku i veštinu, i unela u slikarstvo novu i samostalnu komponentu. Veština slikanja uljanim bojama na staklu karakteristična je po tome što se slika takozvanom obrnutom tehnikom.
Nakon Drugog svetskog rata, uticaj Hlebinske škole je rastao, najpre sa pojavom velikih imena kao što su Josip Generalić, Franja Filipović, Antun Bahunek, Petar Grgec, čiji radovi i čine deo tekuće izložbe. Među njima, izuzetno je zanimljiv osobeni slikarski izraz Đure Jančića, koji je, iako Srbin po etničkom poreklu, jedan od osnivača hrvatske naive. Njegove slike „Selo zimi“ i „Zima“ odlikuju (za razliku od tipične naive) gotovo monohromatska rešenja, kao prevučena nekom koprenom, sa detaljima koji ostavljaju posmatrača bez daha.
Naivna umetnost je bila i ostala jedan od najautentičnijih i najoriginalnijih umetničkih oblika kod nas. Kao specifičan vizuelni izraz naše tradicije, istorije i duhovnosti, ona ostaje važan deo naše kulturne baštine. Stoga su mnogi muzeji i galerije posvećeni očuvanju i promociji ovog jedinstvenog i zanimljivog umetničkog oblika.
Od decembra meseca prošle godine, naivno slikarstvo iz Kovačice uvršteno je na Listu svetske baštine, a Srbija je tako postala prva zemlja Evrope koja je u taj registar upisala umetničko nasleđe jedne nacionalne manjine, naglašavajući njen kulturni značaj. Do tog dragocenog upisa ne bi došlo da se naivno slikarstvo s ovih prostora nije očuvalo u svom izvornom obliku.